Novi-Stari most u Mostaru je konačno dovršen i otvoren a u meni je nekako više tuge nego kad sam čuo da je srušen...

ČUDIM SE - I NE ČUDIM...


Gledao sam zajedno s mnogima od vas na TV-u otvorenje Novog-Starog mosta u Mostaru (23.07.2004.), i umjesto emocijama i ljudskošću da srce i dušu napojim ja sam bio samo još više tužan i povrijeđen. Pustih ovih nekoliko dana nek' prođe, ne bili mi se misli sabrale i duša smirila. Mislio sam da je neki nepoznati defekt samo u mojoj glavi, ali sad sam svjestan da što više odgađam to teže podnosim ovaj moj „susret s tim događajem“.

Zato i objavljujem tekst koji napisah u zoru 28. 07:

Sinoć je uz svu moguću pompu i megalomanski zamišljen a poluamaterski izveden TV spektakl, otvoren obnovljeni Stari most u Mostaru. Jedna „priredbica“, (nalik na „masovke iz '60.-tih“, kad se slavilo bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti i igralo kolo svih kola „od Vardara pa do Triglava“) u stilu sletova za Dan Mladosti, pokušala nas je uvesti u novo „postratno“ vrijeme i na obnovljenom, rekonstruiranom, novoizgrađenom (što li?) mostu ponovno spojiti „istok i zapad“. Replika srednjevjekovne kamene ćuprije, čuda nad čudima iz XVI stoljeća djeluje u današnje vrijeme anakrono i eklektično, naivno kao oslikani keramički tanjuri ili bakarne sinije koje su se nekad, kao suveniri pod Starim Mostom prodavali. Na početku trećeg milenija, uz „nesebičnu pomoć brojnih donatora“ uspjelo se skupiti, isprositi i na ovom otvorenju poimenice zahvaliti svim (zajedno s točnim iznosima donacija; ko na seoskoj svadbi!) „...dobročiniteljima koji su ovu gradnju omogućili...“.

Jednoj, poviješću i ratovima raspolućenoj i raspamećenoj Zemlji, rezmrvljenih osjećaja i uspomena ova sadaka djeluje još gore od licemjerja svjetske moći u nekim drugim prilikama. Bezosjećajno i uvredljivo, ponižavajuće i stoput gore od promatranja (monitoringa) građanskog rata devedesetih, djelovali su domaći i svjetski odličnici na ovoj lažnoj paradi „...reintegracije multietičnosti, pomirbe i suživota u BiH...“ Svijet, taj navodni solidarni i suosjećajni svijet kojeg su oni kao predstavljali, ukupio je desetak milijuna Eura i uložio ih u dugogodišnju obnovu, izgradnju, rekonstukciju (što li?) Starog mosta, nadajući se valjda da će umiriti svoju nečistu savjest i oprati živu krv i prljavštinu sa svojih neiskrenih ruku. Zato mi danas replika onog, meni i svim Mostarcima znanog Mosta, ostavlja samo gorak okus u ustima.

REPLIKA

Legenda o nekad nadaleko poznatom mostu konačno je pokopana. A divili su mu se svi; i putnik namjernik, i historik i umjetnik. Elegantan veličanstveni kameni luk, lak kao dva pera galebova, bio je premostio Neretvu i sigurno je u ono doba bio graditeljsko čudo, za kojeg će i naš suvremenik Lovrenović s pravom zapisati: „Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju dijelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti. Tko ga je srušio, sam je sebe izopćio iz svijeta razuma i kulture i počinio je zločin planetarnog sakrilegija: svijet bez Starog mosta u Mostaru nije potpun svijet“. Zato je valjda, malo po malo Stari most i postao legendom. A legende, sve odreda stavljene su u priču pa ih treba razumijevati u metaforama i alegorijama. Nikad faktografski a pogotovo ne materijalno, jer se legenda učas pretvori u svoju suprotnost. Taj se paradoks u slučaju Novog-Starog mosta upravo doslovno dogodio. Jedan simbol, legendarna kamena ćuprija bila je centar, težište i središte ovog dijela svijeta i samim tim u tu žižu je uvlačila okolnu Hercegovinu, bila je ona točka od koje je počinjao Mediteran tamo dolje niz Neretvu i sura bosanska vukojebina uzvodno. Taj je simbol doživio bio i svoj neslavni kraj, upisan masno u povijest ljudske destrukcije i komšijske mržnje. Ona dva patrljka kamenih upornjaka zaostala nakon rušenja čine mi se danas stoput veličanstveniji i monumentalniji od ove nove građevine koja ni po čemu, sem po obliku, materijalu i graditeljkskom postupku (?) ne sjeća na staru slavu. Točno onoliko koliko je u doba Sulejmanovo graditeljski podvig Hajrudinov bio inovativan, smion i zadivljujući, toliko danas rekostruirana replika izaziva sažaljenje, zgrušava tugu i u obrnutoj je proporciji s „poštenim namjerama domaćih i međunarodnih čimbenika...“

TAJNA

To je danas u graditeljskom pa i povijesno-graditeljskom smislu jedna zalud-gradnja koja ništa ne dokazuje niti išta rješava osim što neuspješno imitira jedno davno prošlo vrijeme. Ne rješava jednostavno ništa kao što nećete riješiti problem da svom djetetu zalijepite omiljenu igračku na koju ste neoprezno stali. Vaše će dijete i dalje neutješno plakati zato jer se igračke ne smiju gaziti a pogotovo zato što poravljene i zalijepljene nemaju ono nešto, onu mističnost i tajnovitost. Slično je i mađioničarskim trikovima. Čim se pokažu i tajna otkrije izgube sav čar jer je njihov smisao tajna. Obje ove karakteristike imao je za nas Stari most. Za nas koji smo živjeli u njegovoj sjeni ova moja misao bit će samorazumljiva.

Legenda o mostu sva je bila zamotana u velove od tajne. I kako je Kodža Sinan Hajrudin (učenik Nimara Sinana), iz tajnih papira konstruirao ćupriju i od tajnih sastojaka je gradio. O Vili brodarici koja je gradnju priječila i noću razgrađivala ono što je po danu izgrađeno. O tome kako je, kad su se skele pod mostom rušile u Neretvu, Hajrudin pobjegao u Bijelo polje, pokrio se jagnjećom kožom po glavi da ne čuje kako će se i kamena ćuprija stropoštati zajedno s drvenim gredama u Neretvu. I kad se to nije dogodilo, a moglo je, legenda se proširila po svijetu, dograđivala i trajala sve do samog kraja. Sjećam se kako nam je sedamdesetih na fakultetu profesor statike S. Bogunović objašnjavao da je Stari most u stvari dvozglobni luk, statički neodređen i labilan sustav. I kako smo, prepričavajući to poredavanje, tada mladi studenti gladni znanja, sumnjičavo vrtili glavom. Ima tu još nešto, neka čarolija, neka tajna supstancija koja nadomiješta onaj nedostajući treći zglob nužan za statički određenu shemu. Sve to i nebrojene skice, akvarele i ulja kojima su ovjekovječena ta dva vodoskoka što su se kao maglena duga susreli nad Neretvom i okamenili se od ljepote, sve to otišlo je u prošlost sa suzama koje smo isplakali kad je srušen. Zgražanju, nevjerici i mukloj boli nije bilo kraja u mojoj i mnogim kućama. Svi mostarski ali i svjetski slikari izgubili su jedan važan motiv. Izgubio se zajedno s njim i identitet mnogih generacija koje su slagale kosti i prenosile iskustva po mostarskoj čaršiji. Odlepršala je u uspomenu duša cijele jedne epohe, odletjela i rasula se svuda po svijetu, s uspomenama tužnim i intenzivnim, s ožiljkom nezalječivim kao od rane sablje Dimiskije. Prolazilo je vrijeme i nekako sam se i sam, malo pomalo pomirio s tom činjenicom i u sebi pokopao Stari most kao što sam pokapao i svoje bližnje. Sve je smrtno i ima konačno trajanje; i čovjek i most i bog. To znamo i ne treba to dokazivati. Osjećamo to samim svojim postojanjem. Tako sam doživio i prežalio kraj Staroga mosta.

E onda je počela „akcija“. I danas kad je ona „ na ponos i diku cijeloj Bosni i Hercegovini i šire...“ završena, ja sam tužniji nego kad je most pao.

Ovaj njegov dvojnik, kad bolje pogledam, nimalo mu nije sličan. Samo je nešto kao klonirani surogat. Nema u njemu ni duše, ni tajne ni čarolije; upravo suprotno, ovaj Novi most je svojim postojanjem do kraja razgolitio sve tajne slavnog prethodnika i sveo ga na nepravednu mjeru - malu kamenu ćupriju. Novi graditelji su do kraja, do banalnosti razotkrili i posljednji veo, pokazali nam trik, slijepili slomljenu igračku. I sad ja neutješno plačem jer mi sve ono zbo čega sam se divio, što sam opisivao, slikao, pričao, sve je odjednom iščezlo.

CENTAR, SREDIŠTE I TEŽIŠTE

Ovaj novi most, ovaj dvojnik, eklektičan, prebijel i presavršen samo je još jedna prevara podmetnuta Mostarcima. Težišna točka, jedna od malobrojnih u svijetu, više ne stanuje u Mostaru pa most više ne povezuje nikakav Istok i Zapad, ne povezuje narode i civilizacije. On danas, na žalost, povezuje samo Priječku čaršiju i Kujundžiluk, dvije sirote i zadnjim ratom izranjavljene muslimanske četvrti koje su vidjele i boljih vremena, suviše lokalne da bi od njih bilo što počinjalo i da bi išta povezivale. Neće još zadugo, za mnogih generacija, preko njega prelaziti zaljubljeni parovi držeći u isprepletenim prstima čipku od barem dvije vjere. Neće s njega za cigarete skakati odvažni mostarski „letači“. Čak ni legendarni Balić nije htio skočiti na otvorenju.

Zašto?

Ova građevina danas, iznudila je rekonstrukciju (ne restauraciju ili revitalizaciju) cijelog starog dijela grada oko mosta i on će ovim zahvatom postati maketa za obilazak „brzih tura“ japanskih turista i još bržih prolazaka hodočasnika na putu u Međugorje, samo još jedan check point turističke industrije. Neće više ni jedan ozbiljan slikar slikati motiv mosta a da ili lažno naslika Stari ili još lažnije podmetne Novi za Stari.

PROKLETSTVO ZAVAĐENIH KOMŠIJA

Dok Amerika, Buschov svjetski policajac vodi s Istokom rat „niskog intenziteta“ i putem Izraela u trajnom takvom ratu zapetljava sve više gordijski čvor jeruzalemski, nema tog mjesta na svijetu na kojem se dodiruju Istok i Zapad. Muhamedovi i Kristovi sljedbenici danas su udaljeniji više no u osmanlijsko doba kad je bio izgrađen Stari most. Zato lažu oni isti političari i domaći i svjetski, lažu kad kažu da je Novi most simbol ponovnog spajanja sva tri zavađena naroda u Bosni, jer krv niti je oprana niti se osušila na ranama jednog divljačkog građanskog rata, niti je taj rat završen. Dok god gospodari rata i njihovi šegrti budu slobodno šervanili Bosnom a njihovi inspiratori u maticama hrvatstva, srpstva i muslimanstva budu upravljali njihovom srećom taj će jadni i nevoljni narod životariti jedan pored drugog. Njihova će sreća biti negdje drugdje, u njihovim rezervnim domovinama, otadžbinama, na hadžilucima... Dokle god se ne shvati bosanska mudrost „komšija je komšija, a bratova je kuća na kraj sela“ oni će ispaštati prokletsvo zavađenog komšiluka. Umjesto da budu težište, bit će trajno krizno žarište.

Zato mi se ovaj Novi-Stari most čini besmislenim. Mada je to nesumnjiv graditeljski poduhvat, vrijedan svakog graditeljsko-konzervatorsko-rekonstrukcijskog poštovanja, sve je izgleda završilo na tome. Reflektori su se pogasili, učesnici kič parade sa otvaranja odvezli su se autobusima svojim kućama, svjetska politička grupacija odletjela je mirnije savjsesti na neko novo krizno žarište.

A u njedrima neretvanskih pećina, u starim temeljima na koje se oslonio i ovaj novi most-dvojnik, zauvijek će lutati duh Hajrudinov i duhovi onih bezimenih graditelja od Ivan planine do Dalmacije i čudom se čuditi kako se ništa na dunjaluku promijenilo nije u ovih petsto godina; iste kabadahije pljačkaju i zavađaju raju, neko vrijeme Neretva krvava teče odnoseći leševe dole prema moru, a onda te iste kabadahije ili njihovi šegrti raju mire. I tako u nedogled. A raja k'o raja, sjedi pod košćelom, srče tanku kafu čiji se miris miješa s ljutim dimom škije i ČUDI SE - I NE ČUDI. (kao što se uvijek čudio-i-nečudio Nasradin hodža, narodni mudrac).



Mišo Dunović, Split
Vrboska(otok Hvar),
petak, 6. kolovoz 2004.